Celestin Mato Medović
MATO CELESTIN MEDOVIĆ ( Kuna na Pelješcu, 17.11.1857. — Sarajevo, 20.1.1920.) Potječe iz težačke obitelji te je svoje prvo obrazovanje dobio kod fratara u obližnjem franjevačkom samostanu posvećenom Gospi od Loreta (Delorita). Godine 1868. odlazi u Dubrovnik u franjevačko sjemenište, gdje 1874. polaže zavjet te uzima ime Celestin. Tamo je zamijećen njegov umjetnički talent te je godine 1880. pozvan u Rim. Stavili su ga u samostan Saint Isidoro, koji je prije bio poznat po aktivnostima slikara Nazarenaca. Dali su mu učitelja Lodovica Seitza, Nazarenca za njegovog učitelja. Kao odlučan i tvrdoglav mladić odbio je prihvatiti krut zastarjeli stil Nazarenaca te je tražio drugog učitelja. To je bio Giuseppe Grandi, moćan eklektik Talijanskog Ottocenta. Zbog nekih nesuglasica sa svojim nadređenima, godine 1883. je otišao iz Rima i pošao je u Firenzu u privatnu školu Antonia Ciseria u kojoj je boravio devet mjeseci. Njegovo slikanje u nekoliko Franjevačkih samostana (Fuccechio, Faenza, Cesena) je prekinulo njegov cijelu "Talijansku fazu" (1880–1886), pa njegovo učenje nije bilo ni sistematično niti stalno. Štoviše, budući da nijedan od njegovih učitelja nije bio dovoljno jaka umjetnička ličnost, Medović nije postigao željeni rezultat.Godine 1886. poglavar franjevačkog reda ga je poslao nazad u Dubrovnik. Međutim, na urgiranje Venecijanskog slikara Emil Jacob Schindlera, koji je potvrđivao Medovićev nepobitan talent i također neke njegove nedostatke, dubrovački intelektualci su ga uspjeli poslati na Akademiju u Munchenu. U Munchenu je Medovic bio podučavan u duhu nakićenih povijesnih slika Karla Piloty. Sa svojoj završnom slikom "Bakanal" je doživio neočekivani uspjeh ne samo na izložbi Glaspalast nego i u mnogim Europskim gradovima. Celestin je bio nesretan kada se 1893. vratio u Dubrovnik jer više nije vidio nikakvu mogućnost daljnjeg umjetničkog napredovanja. Dr. Franjo Racki (član HAZU) i Dr. Iso Krsnjavi (šef odjela za kulturu) su ga pozvali u Zagreb da se pridruži umjetničkoj koloniji koja se okupljala oko Vlaha Bukovca, koji je bio upravo napustio Paris i smjestio se u Zagreb. Željeli su da proširi umjetnički život u glavnom gradu Hrvatske. Medović je zatražio sekularizaciju, napustio je franjevački red i nastanio se u Zagrebu 1895. godine. Za vrijeme "Zagrebačke faze" (1895–1907) slikao je brojna religijska djela u sjeverohrvatskim crkvama (Križevci, Požega, Nova Gradiška) i povijesne kompozicije bazirane na hrvatskoj povijesti. Godine 1898. je dao izgraditi kuću u Kuni, te ljetnikovac u Crkvicama 1901. te je provodio dio godine na jugu zaokupljajući se slikanjem u prirodi. 1901. godine je izlagao sa Otonom Ivekovićem, manja retrospektivna izložba u kojoj je predstavio svoj cijeli zagrebački opus. Do godine 1907. Medović je bio zaposlen u Zagrebu odredbama vlade te je izlagao sa hrvatskim umjetnicima (Budimpešta, Copenhagen, Pariz, Prag, Beograd, Sofia i Zagreb). Imao je svoj studio kojeg je izgubio 1907. godine po vladinoj uredbi koja je poticana, po Medoviću, od Kršnjavog kada je duže ostao u Dalmaciji. Napustio je Zagreb, prekinuo je sve veze s umjetnicima kojima je pripadao. Poslije 1908. Medović je stalno boravio na Pelješcu. Živio je sam te je neumorno slikao. Promijenio je žanr te je slikao mrtvu prirodu, morske pejzaže, pejzaže i svojim je bojama dodao svjetlost i nježne sjene. Potkraj prvog desetljeća je bio umoran od svoje izolacije, trebao je poticaj iz nekog većeg umjetničkog središta. Otišao je iz Hrvatske i boravio je u Beču (1912–1914). Taj boravak nije mnogo utjecalo na njegov rad osim što je možda unijeo više zanosa. Godine 1914. je imao izložbu u Opatiji gdje je prodao sve svoje slike. Kada je počeo rat otišao je u Kunu gdje je sa mještanima živio u teškim uvjetima. Kada je rat završio Medović se iscrpljen i zaboravljen razbolio. Zanemarivao je bubrežnu bolest te kada je zatražio pomoć u bolnici u Sarajevu bilo prekasno. Razdoblje umjetničkog razvoja provedenog u Italiji nije ostavilo dublje tragove u opusu Celestina Medović. On je po svaku cijenu želio uvesti više realizma i slobode u svom umjetničkom stvaralaštvu. No, poglavar franjevačkog reda ga je želio preobratiti u Nazarenca. Radova iz ovog razdoblja nema mnogo i vrlo su različiti (ulje na platnu, freske, čak je pokušavao modelirati te kopirati stara uništena djela). Od mnogo veće važnosti je bilo razdoblje provedeno na akademiji u Munchenu (1888–1893). Tu je prihvatio stil i nijanse neutralnih boja karakterističnih za kraj 19. stoljeća. Međutim, nekoliko vrlo očuvanih portreta ("Majka", "Stari ribar", "Portret starca"), impresivne studije glava starih ljudi, i nekoliko slika svetaca ("Sv.Bonaventura"), slikanih u tom razdoblju, razotkrivaju visokokvalitetnu realističku interpretaciju srodnu Leiblovom krugu, nažalost sprječavanu akademskim učenjem. Kada je 1895. godine došao u Zagreb bio je oduševljen Bukovčevim stilom i svijetlim otvorenim bojama, kao i svi ostali umjetnici. Kršnjavi je mislio da će njegova "smirenost i Munchenska škola" biti protuteža Bukovčevom "temperamentnom i nemirnom stilu". Ali, Medović je postupno prihvaćao obje Bukovčeve tehnike i nijanse boja, premda malo sporije od ostalih jer je bio jedini umjetnik koji je došao u Zagreb kao već kompletno formirana umjetnička ličnost. Dok je Bukovac portretirao građane Zagreba Medović je slikao povijesne i religijske teme, i postavio je temelje u tri žanra hrvatskog slikarstva. Za vrijeme "Zagrebačke faze (1895–1907) slikao je velike povijesne kompozicije, "Srijemski mučenik", "Splitski sabor", "Dolazak Hrvata" (najbliža Bukovčevom stilu) te nešto poslije "Zaruke kralja Zvonimira" i "Krunidba kralja Ladislava" (najsrodnija Bukovčevim bojama). U ovim primjerima dekorativnog slikarstva vješto naslikani detalji ukazuju na Medovićevo veliko slikarstvo znanje. U religijskom slikarstvu, odbacujući sav vanjski sjaj, bio je sposoban sa velikom lakoćom prikazati izražajne slike Sv. Franje. Nakon što je Bukovac napustio Zagreb Medović je nastavio sa crtanjem portreta. Kada je slikao na Pelješcu promijenio je svoje teme i tehniku. U njegovom opusu su se pojavili novi žanrovi: mrtva priroda (jesensko voće i ribarski ulov), morski pejzaži, te pejzaži prirode koji su ipak bili češći. Ovi žanrovi su bili deficitarni u hrvatskom slikarstvu na prijelazu stoljeća. Pod utjecajem Vlaha Bukovca i kao rezultat slikanja u prirodi njegova paleta postaje svijetlija, a boje bistrije, kao što je bila ranije na kraju 19. stoljeća. Smeđa, siva i tamno zelena su postale čišće i bile su zasjenjene crveno ljubičastom bojom vrijesa te žutom bojom smilja i sa širokom paletom morskoplave boje. Napuštajući pedantno slikanje detalja još prisutnog u njegovom radu na početku stoljeća, godine 1905. njegov neobično mal nacrt iz prirode predstavlja ga vrlo temperamentnim. Od 1907. godine prevladava nova tehnika s neobično gustim i naglim potezima kista tj. pointilizam (usitnjavanje poteza, šarolika ljestvica boja korištena u slikanju peljeških pejzaža). Budući da je pointilizam bio grafički uveden u "ranoj Pelješkoj fazi" (1908–1912) na platnima velikih dimenzija, u "kasnijoj Pelješkoj fazi" (1914–1918), na malim slikama s impresivnim motivima, potezi su postajali mekaniji s razasutim komadićima boje. On je bio jedan od prvih koji je zapazio svu ljepotu i vrijednost obalnih pejzaža, njegovao je kao nezavisnu granu slikarstva u kojoj je bio dominantnim na početku 20. stoljeća. Iako njegov ogroman opus umjetnički oscilira u izražavanju i kvaliteti, istaknuti ćemo da je Medović bio najsvestraniji umjetnik među prvom generacijom hrvatskih slikara, i bio je uspješno uključien u svim granama slikarstva. Bio je vođa u povijesnom i religijskom slikarstvu (od brojnih svetačkih slika do slika na oltaru sličnih onima na Pašmanu, Baškoj i Vrboskoj na otoku Hvaru). U portretnom slikarstvu zaostaje iza Vlaha Bukovca mada Medovićev opus sadržava neka umjetnički vrlo značajna djela ("Portret Clotilde Guthardt", "Portret sredovječne žene", "Portret Nadbiskupa Posilovića", "Portret Pape Pia X"). Medović je bio skoro jedini, u tom pionirskom razdoblju, koji je slikao mrtvu prirodu, a koja je u to vrijeme bila slabo cijenjena i nezapažena od strane kritike. Međutim, njegov najznačajaniji doprinos hrvatskom slikarstvu su mnogobrojni pejzaži, koji prevladavaju kvalitetom i kvantitetom u njegovom opusu, koji su ostavili sjajan trag u suvremenom hrvatskom pejzažnom slikarstvu. Nažalost, Medovic nije imao izravnog nasljednika, ne samo zbog svoje izoliranosti na Pelješcu, upravo kada je stvarao svoja najbolja djela, već zbog stvarnih razloga tj. dezintegriranosti hrvatskih "slikarskih kolonija" godine 1903. usljed koje je nastala praznina koja je trajala sve do pojave na proljetnom salonu.

Celestin Mato Medović

MATO CELESTIN MEDOVIĆ
( Kuna na Pelješcu, 17.11.1857. — Sarajevo, 20.1.1920.)

Potječe iz težačke obitelji te je svoje prvo obrazovanje dobio kod fratara u obližnjem franjevačkom samostanu posvećenom Gospi od Loreta (Delorita). Godine 1868. odlazi u Dubrovnik u franjevačko sjemenište, gdje 1874. polaže zavjet te uzima ime Celestin. Tamo je zamijećen njegov umjetnički talent te je godine 1880. pozvan u Rim. Stavili su ga u samostan Saint Isidoro, koji je prije bio poznat po aktivnostima slikara Nazarenaca. Dali su mu učitelja Lodovica Seitza, Nazarenca za njegovog učitelja. Kao odlučan i tvrdoglav mladić odbio je prihvatiti krut zastarjeli stil Nazarenaca te je tražio drugog učitelja. To je bio Giuseppe Grandi, moćan eklektik Talijanskog Ottocenta. Zbog nekih nesuglasica sa svojim nadređenima, godine 1883. je otišao iz Rima i pošao je u Firenzu u privatnu školu Antonia Ciseria u kojoj je boravio devet mjeseci. Njegovo slikanje u nekoliko Franjevačkih samostana (Fuccechio, Faenza, Cesena) je prekinulo njegov cijelu "Talijansku fazu" (1880–1886), pa njegovo učenje nije bilo ni sistematično niti stalno. Štoviše, budući da nijedan od njegovih učitelja nije bio dovoljno jaka umjetnička ličnost, Medović nije postigao željeni rezultat.Godine 1886. poglavar franjevačkog reda ga je poslao nazad u Dubrovnik. Međutim, na urgiranje Venecijanskog slikara Emil Jacob Schindlera, koji je potvrđivao Medovićev nepobitan talent i također neke njegove nedostatke, dubrovački intelektualci su ga uspjeli poslati na Akademiju u Munchenu. U Munchenu je Medovic bio podučavan u duhu nakićenih povijesnih slika Karla Piloty. Sa svojoj završnom slikom "Bakanal" je doživio neočekivani uspjeh ne samo na izložbi Glaspalast nego i u mnogim Europskim gradovima.
Celestin je bio nesretan kada se 1893. vratio u Dubrovnik jer više nije vidio nikakvu mogućnost daljnjeg umjetničkog napredovanja. Dr. Franjo Racki (član HAZU) i Dr. Iso Krsnjavi (šef odjela za kulturu) su ga pozvali u Zagreb da se pridruži umjetničkoj koloniji koja se okupljala oko Vlaha Bukovca, koji je bio upravo napustio Paris i smjestio se u Zagreb. Željeli su da proširi umjetnički život u glavnom gradu Hrvatske. Medović je zatražio sekularizaciju, napustio je franjevački red i nastanio se u Zagrebu 1895. godine. Za vrijeme "Zagrebačke faze" (1895–1907) slikao je brojna religijska djela u sjeverohrvatskim crkvama (Križevci, Požega, Nova Gradiška) i povijesne kompozicije bazirane na hrvatskoj povijesti.
Godine 1898. je dao izgraditi kuću u Kuni, te ljetnikovac u Crkvicama 1901. te je provodio dio godine na jugu zaokupljajući se slikanjem u prirodi. 1901. godine je izlagao sa Otonom Ivekovićem, manja retrospektivna izložba u kojoj je predstavio svoj cijeli zagrebački opus. Do godine 1907. Medović je bio zaposlen u Zagrebu odredbama vlade te je izlagao sa hrvatskim umjetnicima (Budimpešta, Copenhagen, Pariz, Prag, Beograd, Sofia i Zagreb). Imao je svoj studio kojeg je izgubio 1907. godine po vladinoj uredbi koja je poticana, po Medoviću, od Kršnjavog kada je duže ostao u Dalmaciji. Napustio je Zagreb, prekinuo je sve veze s umjetnicima kojima je pripadao.
Poslije 1908. Medović je stalno boravio na Pelješcu. Živio je sam te je neumorno slikao. Promijenio je žanr te je slikao mrtvu prirodu, morske pejzaže, pejzaže i svojim je bojama dodao svjetlost i nježne sjene. Potkraj prvog desetljeća je bio umoran od svoje izolacije, trebao je poticaj iz nekog većeg umjetničkog središta. Otišao je iz Hrvatske i boravio je u Beču (1912–1914). Taj boravak nije mnogo utjecalo na njegov rad osim što je možda unijeo više zanosa. Godine 1914. je imao izložbu u Opatiji gdje je prodao sve svoje slike. Kada je počeo rat otišao je u Kunu gdje je sa mještanima živio u teškim uvjetima. Kada je rat završio Medović se iscrpljen i zaboravljen razbolio. Zanemarivao je bubrežnu bolest te kada je zatražio pomoć u bolnici u Sarajevu bilo prekasno.



Razdoblje umjetničkog razvoja provedenog u Italiji nije ostavilo dublje tragove u opusu Celestina Medović. On je po svaku cijenu želio uvesti više realizma i slobode u svom umjetničkom stvaralaštvu. No, poglavar franjevačkog reda ga je želio preobratiti u Nazarenca. Radova iz ovog razdoblja nema mnogo i vrlo su različiti (ulje na platnu, freske, čak je pokušavao modelirati te kopirati stara uništena djela). Od mnogo veće važnosti je bilo razdoblje provedeno na akademiji u Munchenu (1888–1893). Tu je prihvatio stil i nijanse neutralnih boja karakterističnih za kraj 19. stoljeća. Međutim, nekoliko vrlo očuvanih portreta ("Majka", "Stari ribar", "Portret starca"), impresivne studije glava starih ljudi, i nekoliko slika svetaca ("Sv.Bonaventura"), slikanih u tom razdoblju, razotkrivaju visokokvalitetnu realističku interpretaciju srodnu Leiblovom krugu, nažalost sprječavanu akademskim učenjem.
Kada je 1895. godine došao u Zagreb bio je oduševljen Bukovčevim stilom i svijetlim otvorenim bojama, kao i svi ostali umjetnici. Kršnjavi je mislio da će njegova "smirenost i Munchenska škola" biti protuteža Bukovčevom "temperamentnom i nemirnom stilu". Ali, Medović je postupno prihvaćao obje Bukovčeve tehnike i nijanse boja, premda malo sporije od ostalih jer je bio jedini umjetnik koji je došao u Zagreb kao već kompletno formirana umjetnička ličnost. Dok je Bukovac portretirao građane Zagreba Medović je slikao povijesne i religijske teme, i postavio je temelje u tri žanra hrvatskog slikarstva.
Za vrijeme "Zagrebačke faze (1895–1907) slikao je velike povijesne kompozicije, "Srijemski mučenik", "Splitski sabor", "Dolazak Hrvata" (najbliža Bukovčevom stilu) te nešto poslije "Zaruke kralja Zvonimira" i "Krunidba kralja Ladislava" (najsrodnija Bukovčevim bojama). U ovim primjerima dekorativnog slikarstva vješto naslikani detalji ukazuju na Medovićevo veliko slikarstvo znanje. U religijskom slikarstvu, odbacujući sav vanjski sjaj, bio je sposoban sa velikom lakoćom prikazati izražajne slike Sv. Franje. Nakon što je Bukovac napustio Zagreb Medović je nastavio sa crtanjem portreta.
Kada je slikao na Pelješcu promijenio je svoje teme i tehniku. U njegovom opusu su se pojavili novi žanrovi: mrtva priroda (jesensko voće i ribarski ulov), morski pejzaži, te pejzaži prirode koji su ipak bili češći. Ovi žanrovi su bili deficitarni u hrvatskom slikarstvu na prijelazu stoljeća. Pod utjecajem Vlaha Bukovca i kao rezultat slikanja u prirodi njegova paleta postaje svijetlija, a boje bistrije, kao što je bila ranije na kraju 19. stoljeća. Smeđa, siva i tamno zelena su postale čišće i bile su zasjenjene crveno ljubičastom bojom vrijesa te žutom bojom smilja i sa širokom paletom morskoplave boje. Napuštajući pedantno slikanje detalja još prisutnog u njegovom radu na početku stoljeća, godine 1905. njegov neobično mal nacrt iz prirode predstavlja ga vrlo temperamentnim. Od 1907. godine prevladava nova tehnika s neobično gustim i naglim potezima kista tj. pointilizam (usitnjavanje poteza, šarolika ljestvica boja korištena u slikanju peljeških pejzaža). Budući da je pointilizam bio grafički uveden u "ranoj Pelješkoj fazi" (1908–1912) na platnima velikih dimenzija, u "kasnijoj Pelješkoj fazi" (1914–1918), na malim slikama s impresivnim motivima, potezi su postajali mekaniji s razasutim komadićima boje. On je bio jedan od prvih koji je zapazio svu ljepotu i vrijednost obalnih pejzaža, njegovao je kao nezavisnu granu slikarstva u kojoj je bio dominantnim na početku 20. stoljeća.
Iako njegov ogroman opus umjetnički oscilira u izražavanju i kvaliteti, istaknuti ćemo da je Medović bio najsvestraniji umjetnik među prvom generacijom hrvatskih slikara, i bio je uspješno uključien u svim granama slikarstva. Bio je vođa u povijesnom i religijskom slikarstvu (od brojnih svetačkih slika do slika na oltaru sličnih onima na Pašmanu, Baškoj i Vrboskoj na otoku Hvaru). U portretnom slikarstvu zaostaje iza Vlaha Bukovca mada Medovićev opus sadržava neka umjetnički vrlo značajna djela ("Portret Clotilde Guthardt", "Portret sredovječne žene", "Portret Nadbiskupa Posilovića", "Portret Pape Pia X"). Medović je bio skoro jedini, u tom pionirskom razdoblju, koji je slikao mrtvu prirodu, a koja je u to vrijeme bila slabo cijenjena i nezapažena od strane kritike.
Međutim, njegov najznačajaniji doprinos hrvatskom slikarstvu su mnogobrojni pejzaži, koji prevladavaju kvalitetom i kvantitetom u njegovom opusu, koji su ostavili sjajan trag u suvremenom hrvatskom pejzažnom slikarstvu. Nažalost, Medovic nije imao izravnog nasljednika, ne samo zbog svoje izoliranosti na Pelješcu, upravo kada je stvarao svoja najbolja djela, već zbog stvarnih razloga tj. dezintegriranosti hrvatskih "slikarskih kolonija" godine 1903. usljed koje je nastala praznina koja je trajala sve do pojave na proljetnom salonu.
© artamir - all rights reserved.